Monday, March 24, 2008

MOMO KAPOR! DIGITALNA ANA - feljton 13. deo




Glava 13 - Paperjasta digitalna nežnost bez sedefastog pogleda ispod oka


Ništa mi nije bilo jasno sem jednog. A kad se kaže jedan tu se uvek misli na mnogo više stvari nego što se inače misli. A sve se manje misli. I sve je manje onih kafana. Beogradske kafane žive jedan dan, baš kao i leptiri. Dva jelena, Tri šešira, Kod saborne, Manjež, Rab, Zora, Proleće, Dva jelena, Hajduk, Tri šešira, i tako dalje, ima ih mnogo, a ja ih još više znam. Čitavu mladost sam proveo u Manježu gde sam radio kroki grafike zajedno sa Mićom Popovicem i pomagao Stevi Žigonu da zapamti tekst u svojim grčkim tragedijama koje je režirao naš poznati filmski radnik i dekan Stupica. U jednom trenu kao u jednom veb-sajtu, kao što bi rekla digitalna Ana, čitavo rano proleće života (mladost), mi je bljesnulo pred očima kao kineski vatromet u Monci kome sam prisustvovao zajedno sa Lubardom, sa kojim sam celu mladost provodio lebdeći iznad Venecije. Iste one Venecije koja više ne postoji, zato što tone i propada. I uskoro je više neće biti.


Popio sam čašu likera od čokolade "Coco sunshine" koji čuvam za posebne prilike nervne rastrojenosti. Upalio sam i jednu sveću da bih smirio nešto zategnuto u meni što me je progonilo. To je bila misao o Ani, devojci koja ne živi u ovom svetu, već u kompjuteru. U toj kompjuterskoj mreži umreženi su svi kompjuteri podjednako. Izem ti Platonovu demokratiju. A što je najgore, ona mi se sviđa. Zaljubio sam se do ušiju, kao u onu starozavetnu jevrejčicu mojsijevskog pogleda. Osmehnuo sam se na svoju misao. Pomislio sam koliko je piksela velika moja ljubav. Obliznuo sam se i osetio ukus čokolade koja me je vratila u normalan svet, ali ne zadugo. Čudno je, jer je tužno. A tuga mi nije strana. Kao ni žene, ali nisam mislio na žene. Kapirate....


Dani prolaze, a ja za kompjuterom. Zelene mi se oči od sjaja zelenocrnog ekrana. Od Ane ne mogu pobeći. Ne želim. Činčovao sam se na mrežu. Ponovo sam otkucao Anino ime: Ana. Tako mi je slatko kada otkucam njeno ime- slađe nego praline "La shokola" koje sam jeo vraćajući se iz Pariza avionom Er frens, pravac Alpi, Rim, Stokholm, Moskva, Kan, Beograd - Begiš. Čekovao sam mrežu i usledio je intro u net - k'o što kažu mladi. Saznao sam dosta o dijalogu mladih prošlog leta u Budvi, dok sam ispijao espreso u "Bonđornu" u starom gradu.


- Pa gde si ti, hakeru?- reče mi Ana
- A zašto hakeru?
- Ne znam, lud si.
- "Its a mad mad world"...
- Ne, ne nisi lud, ti si nekako luckasto predivan, kao dobar banner na mreži.
- Hvala ti, curice- ništa je ne shvatam, ali je osećam. Takvi smo vam mi bili. Kad se ljubav budi, jedan uvek više zna.
- Znaš ... glas mi je drhtao, za mene na svetu postoje dve vrste žena: jedne, sa kojima mogu da pričam, simpatične i neobične i druge, one predivne i mistične sa kojima kad zborim osećam kao da mi se ceo svet vrti pod nogama i da gubim vazduh u rukama, boju u obrazima, sjaj u očima i čitavu sreću i nesreću. Bez tebe nema ni sreće, ni nesreće, ni života, ni ljubavi, ni zatvora, ni slobode, ni časti.
- Raspričao si se, frajeru. Pući će nam činč od tol'ke priče.
- Stvarno, jel od ljubavi?
- Šalila sam se. To je nemoguće- još nismo napunili gigabajt.
Osetio sam se kao budala. Mala me je prevarila u nekontrolisanom neznanju.
- Slušaj, stani, ne govori. Samo pevaj. Pevaj o nama, kojih više nema i koji smo se nekad zvali mi.
- Oh, kad tako govoriš, osećam k'o da će ceo server da pregori i da će svi ovi ljudi do nas eksplodirati u milion milona eona kao odraz u slomljenom ogledalu mog srca.


Sada sam znao da je moja, kao što nikad nije bila do sad. Zauvek. Reči, reči, reči. Trebalo je naći prave. A ja sam maher. Ostalo je bilo kao nož kroz puter.


U sledećem nastavku ovog uzbudljivog feljtona:
Ana za mene više ne postoji.

Sad sam, k'o prst, sam sam, neobrijan, neispavan. Duvanski se dim duboko ugnezdio u moju prosedu kosu. A Ana? Ana. A-na. A-n-a. Razložio sam je na sastavne delove i prezreo.


2 comments:

Anonymous said...

Ah, Kapor! Ima li veceg estetskog uzivanja na ovom svetu od citanja njegovih romana?!
Naravno - ako se ne racunuju posmatranje Kalajicevih slika i slusanje Karadzicevih stihova (direktno iz Radovanovih senzualnih usana, dok mu dugacka kosa leprsa na romanijskom vetru, a u pozadini odjekuju topovski pucnji po Sarajevu, tom paklenom grotlu koje je razjapilo svoja krvava usta da proguta slobodne srpske planine)...

Anonymous said...

Gde se nalazi 15 deo?