
Logovao sam se u autserversku poziciju i ukucao reči koje su mi prve pale na pamet, koje mi često iskrsavaju u trenucima dremljive dokolice, ali i u trenucima žestoke art inkubacije: Girls. Pojavio se ogroman spisak na ekranu, dugačak kao zemljina kugla. Između stranih ženskih imena kao što su Greta, Merlin, Džulija, Melani, Odri, Tom, Henri, Ibzen i Nikolo, naišao sam na ime Ana. Ime sa tradicijom i identitetom. Ja sam jedan od onih ljudi koji dobro znaju da mu je, ipak, dom tamo gde i ime. Robert. Ulogovao sam činč da bih razgovarao sa tom mladom damom pod već pomentim imenom Ana. Anči. Sedeo sam pred kompjuterom sa svešću da me samo nekoliko sekundi deli od Aninog uma. Kakva li je da mi je znati? Da samo mogu osetiti to što ona nosi.Već osećam miris zore u boji njene kose, koju ne znam, nemam, ali ipak imam. Predosećam. Došao je trenutak. Još dva deci Dartanjanja.
Znojavi dlanovi. Treperav pogled. Iščekivanje.
- Ćao grandžeru, a kakvo ti je to smešno prezime? Da li pušiš marihuanu?- Odmah mi se smračilo, ona ne zna da ja više ne volim drogu. Mrzim kad osetim taj gadni miris droge.
- Mala, slušaj mene, ne treba ti fiks da bi izgledala naj.
- A kako to izgledaju ljudi koji ne puše marihuanu? Ovde na zapadu svi puše džokavac (prim.ur,droga).
- Ne znam za ostale, ali ja izgledam neiskvareno lepo.
- Osećam da ti verujem. Zato i patim.
- Patnja je samo reč ispisana na zidu.
- Ti si čudan... nisi kao ostali. Kladim se da nemaš čak ni džojstik u svom kompjuteru.
- Pustimo se sada mašina...pričaj mi o sebi.
I tu se priča nastavila. Imala je petnaest godina i devetnaest mega. Živela je u gradu eona u londonskoj inter-net mreži.
Materijalno nije postojala, već samo moralno- elektronski. Koji paradoks. Bila je jedna od onih eona, da budem tačniji pro-grama koji su uspeli da se otrgnu od mreže i da kao slobodne eonske jedinice samosvesno jedre digitalnim cestama kao
u sledećem nastavku:
- Znaš, nisam popušila nijedan džoint trave od kako sam te upoznala?
- Ja nikoga ne mrzim. Takav sam čovek. Droga je glupost.